 |
| Sabrija Vulić |
Kada se govori o nacionalnim manjinama i njihovom prisustvu u medijima moram priznati da sam uvijek pred jednom velikom dilemom. Sebi postavljam isto pitanje: Da li insistiranjem na ravnopravnom prisustvu manjina u medijima insistiramo na razlikama? Da li su društvena zajednica, odnosno u ovom slučaju kolege novinari u obavezi da podjednako daju na značaju svim građanima jedne države? Čvrst sam u stavu da jesu. Zato bih temu prisustva manjina u medijima okrenuo naglavačke i zapitao se zašto pojedini mediji i kolege novinari izbjegavaju priču na temu nacionalnih manjina. Da li je to u stvari svojevrsni vid nacionalizma koji je suprotstavljen interesima nacionalnih manjina? Naime, nacionalisti recimo smatraju da su manjine nešto strano, neka vrsta stranog tijela u društvu, koje treba spominjati samo onda kada je u pitanju neka ekscesna situacija. Da li se onda urednici izbjegavanjem „normalnih“ tema o nacionalnim manjinama priključuju prethodno pomenutom korpusu ?
Svjedoci smo da rješavanja problema „po ključu“ kako je to bilo u jednom od prethodnih sistema nije donijelo dobro narodima na ovom prostoru. Zato se i pitam zasto bi npr. Crnogorci u Crnoj Gori bili manje prisutni u medijima na ustrb toga da nacionalne manjine po ključu procentualno ili prostorno,kako god hoćete,budu prisutne u medijima i obrnuto. U demokratskom svijetu stanje ravnopravnosti posmatra se kao prirodno stanje, pa otuda možemo reći da je pravo na ravnopravnost prirodno pravo, a s obzirom da mu je nosilac svaki pojedinac u društvu onda se ono naziva ljudskim pravom.
U tom kontekstu pozabavio bih se izvještavanjem o nacionalnim manjinama. Smatram da izvještavanje o manjinama treba naučiti, kao što se uče i druga područna izvještavanja, recimo privredno, kulturno, sportsko i sl. Novinari moraju naučiti specificnosti manjina, njihove običaje, kulturu, istoriju… Ali, trebaju se suočiti i sa svojim predrasudama te ih eliminisati. Dakle, delikatnost izvještavanja o manjinama treba naučiti. Moguće je da bi bilo dobro imati novinare iz manjina, koji bi radili u većinskim medijima. Time bi se povećala multikulturalnost medija, međutim i tu se postavlja pitanje da li medju pripadnicima manjina ima dovoljno takvih kadrova i kakav je njihov kvalitet.
Mnogo je novinara koji imaju problema kada se bave manjinskim temama, bilo da su u pitanju manje ili veće manjine. Oni nailaze na refleksnu osjetljivost manjinske zajednice, koja odmah misli da je samo bavljenje ovim temama od strane većinskih medija upereno protiv njih. Možda to ponekad i jeste tačno, ali ne uvijek kada većinski mediji ili novinari iz tih redakcija iznose kritičke primjedbe na pojave u manjinskoj zajednici. Tačno je da preosjetljivost manjina ima duboki uzrok u onome što se dešavalo tokom devedesetih, jer često se u tim kritikama nalazila u najboljem slučaju nepromišljenost, a u većini – zla namjera. Ali, manjine se moraju pripremiti na to i moraju imati spremne odgovore.
Kao na žalost česti primjer pogrešnog nacina rada novinara naveo bih slučajeve kada novinari, u prvom redu iz štampanih medija, prenesu sadržaj nacionalističkog grafita sa zida neke zgrade i na taj način omoguće publikovanje istog u nekoliko hiljada primjeraka čime su, biću slobodan da kažem, pridružili realizatoru u njegovoj nakani da izazove međunacionalnu mržnju.
Međutim, ne mogu manjine samo sjedjeti i čekati da neko dođe i kaže – e, sad ćemo mi vas idealno tretirati. I predstavnici manjina moraju uzeti učešća u tome. Jasno je da u medijima vlada koncentracija na usku dnevnu politiku ili komercijalu, što je donekle i razumljivo s obzirom da živimo u tranzicionom periodu, ali same manjine morale bi da se potrude da stvore novi imidž. Manjine su na prostoru bivse SFRJ imale svoj imidž u periodu socijalizma. Bez obzira što se o tom imidžu može diskutovati, on jeste postojao i nije apriori bio loš. Tom sistemu se ne možemo vratiti, a novi imidž nije stvoren.
Želeći da naprave ili poprave svoj imidž u Evropi Slovaci i Rumuni, odnosno Slovačka i Rumunija, shvatili su da se to ne može izgraditi preko političara, već ističu svoje kulturne vrednosti koje nemaju nikakve veze sa dnevnom politikom. Na isti način manjine treba sebe da predstavljaju u svojim državama, dakle ne preko političara već preko kulturnih vrednosti, ali i tu postoji zamka da se izvještavanje o manjinama pretvori u folklorističko te da se život i rad u manjinama svede na izvještavanje sa susreta kulturno umjetničkih društava, muzičkih večeri, promocija knjiga i sl., što u krajnjem dovodi do zaključka da predstavnici manjina samo igraju i pjevaju i drugo ništa ne rade.
Smatram da bi bilo mnogo svrsishodnije baviti se istorijom naroda na ovim prostorima i na taj način razbijati tabue. Kada ovo kažem konkretno mislim na Muslimane koji na prostor Crne Gore nijesu došli iz Anadolije,Arabije ili iz nekih islamskih zemalja, već su domicilni narod islamiziran tokom istorije. Biću slobodan da kažem „medijskom agresijom“ na ovu temu siguran sam da bi se razbile predsrasude, suzbilo neznanje kako pripadnika manjine tako i većinskog naroda. U istom kontekstu smatram da bi se i edukativnim programima mnogo uradilo, jer je očigledno da je prethodni period ostavio duboki trag, pa me ne čudi kada u razgovoru sa intelektualcima saznajem da ne znaju što je Bajram ili da katolici ne slave Božić istog dana kada i pravoslavci.
S druge strane, zapitajmo se koliko su mediji koji su samo posvećeni nacionalnim manjinama interesantni većini. Upravo možda baš tu leži čarobna formula prihvatanja manjinskog naroda od strane većine. Onoga trenutka kada iz dobre namjere pripadnici većinskog naroda budu čitali, gledali ili slušali zapise manjinskih glasila znaćemo da je ostvaren cilj,a to je „zdravi“ suživot i razumjevanje. Naravno da u ovom slučaju mislim na glasila na jednom od međusobno razumljivih jezika slovenskih.
Kada već govorim o Muslimanima u Crnoj Gori, s obzirom da sam predsjednik Muslimanskog savjeta naše države, istaći ću događaj sa jednog skoro održanog „okruglog stola“ kada se predstavnik jednog od manjinskih naroda zapitao kako to da je novinar izabran na ovu funkciju. Zar baš ovakvo pitanje ne govori o pogrešnom odnosu samih pripadnika manjina prema medijima i medijskim radnicima? Dakle,očigledno je da treba raditi i na tome da se razbiju ovakvi i slični tabui među samim pripadnicima manjina, jer upravo mi predstavnici manjinskih naroda koji smo u medijima i uz to nacionalno neostrašćeni možemo mnogo doprinijeti rješavanju problema i pomoći razumijevanju potreba manjina.
Istraživanja medijske slike o manjinama u državama bivše Jugoslavije pokazuje dosta zajedničkih karakteristika: manjine su u centru medijske pažnje najčešće kao politička tema, pisanje o manjinama vrlo često potiče incidentni kontekst, manjine se prate kampanjski, pisanje o manjinama podložno je jakim stereotipima i predrasudama, manjine su nerijetko žrtve medijskih manipulacija i zloupotreba, preko medija se prema manjinama često širi netrpeljivost i podcjenjivanje…Afirmativan pristup nacionalnim manjima, praćenje njihovog društvenog i kulturnog života, njihova postignuća i vrijednosti rijetke su teme koje i kada su prisutne nalaze se na medijskim marginama ili “getoiziranom” medijskom prostoru.
Značaj manjina na ovim prostorima još uvijek nije u dovoljnoj mjeri prepoznat ni civilizacijski ni politički, a onda naravno ni medijski. Svijest o odgovornosti medija za manjinsku politiku, ali i o prednostima koje promovisanje, zastupanje i zaštita različitosti uopšte i etničke naposlijetku, može imati za medije još je u velikoj mjeri nepoznanica.
Zainteresovanost medija za izvještavanje o različitostima veliki je izazov ne samo kod nas već i u svijetu te,ako može biti utjeha u negativnom smislu, možemo reći da i u zemljama s mnogo razvijenijom medijskom kulturom situacija je samo nešto bolja. Ipak, te zemlje kroz posebne edukativne programe pokušavaju takvo stanje ubrzano promjeniti, dok se na ovim prostorima tek treba nešto konkretno uraditi.
Nijesam se htio baviti mogućnostima elektronskih medija,javnim servisima ili privatnim komercijalnim, posebno ovim potonjim kojih je sve više i kod kojih gotovo da ne postoji pojam izvještavanja o manjinama, ali je možda i to dobro jer ne mogu pogriješiti.
Sabrija Vulić
predsjednik Muslimanskog nacionalnog savjeta Crne Gore
