Hrvatsko građansko društvo Crne Gore ima čas pozvati vas na predstavljanje sabranih djela Viktora Vide, u izdanju Dore Krupićeve i Hrvatske bratovštine “Bokeljska mornarica 809” iz Zagreba. O izdavaču će govoriti mr. Maja Tabak, a o pjesniku profesor Željko Brguljan. U glazbenom dijelu programa sudjelovat će Anja Radonjić. Promocija će se održati u utorak, 14.08. 2012. u 21 sat u Koncertnoj dvorani muzičke škole “Vida Matjan” u Kotoru.
Viktor Vida je rođen 2. listopada 1913. u Kotoru, na blagdan Anđela Čuvara
Hvala Ti, Gospodine,
u svijetu sam bio.
Pod Tvojom krošnjom
sjena
među sjenama.
Hrvatski pjesnik, Viktor Vida, rođen u Boki Kotorskoj, maturirao je u Podgorici, gdje je i počeo objavljivati svoje prve pjesme.Prve pjesme objavljivao je i u “Slobodnoj misli”. Zatim se zajedno s roditeljima seli u Zagreb.1937. godine diplomira povijest južnoslavenskih književnosti i talijanski jezik i književnost na Filozofskom fakultetu. Nakon povratka u domovinu postaje knjižničar u Instituto di Cultura Italiana u Zagrebu. 1941. godine predavao je na Prvoj muškoj realnoj gimnaziji. Godinu dana kasnije, Vida definitivno odlazi u Italiju, a padom Italije 1943. ostaje bez posla u Agenzia Giornalistica Italo-Croata. Nakon proživljene krize, 1946. godine ponovo se zapošljava i to na mjesto činovnika u Pontificia Commissione Assistenza u Rimu. U tom vremenu posjećivao je čuveni Caffé Greco gdje je upoznao mnoge talijanske pjesnike, a zanimljivo je da su to mjesto posjećivali Krklec, Lendić, Nizeteo, Cesarić i drugi. Godine 1948. odlazi sa svojom obitelji (ženom i malim sinom) u Buenos Aires gdje je u početku životario na razne načine, osjetivši pri tom svu gorčinu emigrantskog života. Dvije godine poslije dobio je stalno namještenje skromna državna činovnika. U franjevačkom mjesečniku „Glas sv. Antuna“ tada je objavio većinu svojih pjesama, feljtona, književnih osvrta i eseja. Udrugoj polovici pedesetih godina intenzivnije surađuje u „Hrvatskoj reviji“. U posljednjem desetljeću svog života objavio je dvije zbirke pjesama „Svemir osobe“ i „Sužanj vremena“, a njegove Sabrane pjesme priredio je u Buenos Airesu 1962. u Knjižnici Hrvatske revije Vinko Nikolić s predgovorom Ive Lendića. U Zagrebu 1971. izlaze Otrovne lokve, što ih je uredio Mirko Rogošić.
Dubrovački list (2009.) piše: http://www.dulist.hr/content/view/3476/176/
>U svoju domovinu dolazio je krišom – u knjigama, sakriven u kovčezima prijatelja što se vraćaše kući – na Prčanj i Kotor. Nad Vidom je pao zaborav, još su se poneki sjećali tada pjesnika u izgnanstvu, ostali su pusti i kutevi zagrebačkih birtija, gdje je s svojim kolegama pjesnicima dočekivao zoru. Njegova rodna Boka ostala je daleka, nemogućnost dolaska na grobove svojih ga je tištila. Gubitak zavičaja konstantnim je izvorom Vidine nesretnosti, nesnalaženja i klonuća. Motivi rane mladosti, djetinjih čežnji, bjeline Perasta i čistoće Boke, žudnja za stvarnim i duhovnim zavičajem, traju u Vidinu pjesničkom svijetu neprekidno. Njega se još sjećala učiteljica iz Dobrote i prijatelji iz djetinstva. Jedan od njih, kapetan s Prčanja krišom je donio njegove pjesme u Boku, tih davnih i olovnih godina.
Sam Vida ovako je opisao svoju Boku:
Zavičaj
Rođen sam u Kotoru, velikoj smeđoj tvrđavi, ali kad me pitaju za zavičaj, kao što prsti traže i otkidaju najljepši cvijet, moja duša odabire Perast. On je grad duše, tužno veselje duše, kao njegovi vrtovi s ružama, koji raduju oči. On mi je zarana ispunio duh vedrinom, kao zdenac, u kojem se prelamaju zrake. U njemu sam već u djetinjstvu nazreo nužni red sklada, odazive nevidljive geometrije među stvarima. Mi Hrvati s mora poput osalih Mediteranaca doživljavamo ljepotu kao jednu od prvih stvarnosti, čula zdušno sudjeluju u igri svjetlosti, koja oblikuju stvari… Naši graditelji, koji bijahu žarki kršćani, prelili su prigušenom čežnjom zarobljeni zrak među stupovima,izrađujući stajališta za vid krasnih perspektiva. U tim duhovnim iznašašćima, naši ljudi kao Laurana, učitelj Bramantea, pridonjeli su svoj dio apologiji Katoličanstva, ostvarenoj u Stanzama. Perastu dugujem osjetljivost za boje, ugođaje i arhitektonske mjere. Misao,poneki put providnu kao tajanstveni život u zelenim dubinama, koji se, izvučen na površinu, ne da rukom uhvatiti. Od sveg gorkog mora najljepša je pjesma. Kuće su mu bijele kocke, pravilne; iznad kuća na surom brdu ima pojas zelenih baština; iza njih pruža se predjel bezobličnog kamena, okruglog ponekad od kiša s kraja jeseni. Pred gradom je more plavetno, nebo izjutra ima boju golubljeg vrata s mliječnim preljevima glatke školjke. Krao sam se kroz vrtove naranača, šuljao sobama, u kojima je kroz stare zastore odzvanjalo nebo, odrazujući se na bakrenim sudovima i pliticama od majolike….. Sjećam se mnoge smrti u Perastu, smrti prirodne i lijepe. Pred kućom su cvale akacije. S mora je dopirao miris ljetnog vjetra, koji se miješao s mirisom starine u sobama. U tom kraju se ljudski živi i dolično umire, a Perast je slatkim umorom mrtvi grad. Slava Perastu!
Viktor Vida <
Dubrovački list (2009.) ( http://www.dulist.hr/content/view/3476/176/)
Hrvatski pjesnik Viktor Vida rođen je u Boki kotorskoj 2. listopada 1913, na blagdan Anđela Čuvara (upoznavši Vidin život, nisam nimalo siguran da je taj posao Vidin Anđeo dobro obavio, očito bio je, barem na trenutak, nebrižan). Za Boku kotorsku govori se da je taj, svojedobno izgubljen, dragocjeni hrvatski mitski prostor nazivan i zaljevom hrvatskih svetaca osjenčan sjajem tradicionalnih rituala bokeljske mornarice, živa spomena na poznate pomorce i pouzdane kapetane, danas je politički i geografski odijeljen od Hrvatske, ali pisana riječ i svjedočenje životom potvrđuje da i dalje pripada onoj kordijalnoj Hrvatskoj na koju je teško zaboraviti. Viktor Vida bio je Bokelj, ali i građanin svijeta, bio je sjajno obrazovan i veliki znalac ne samo talijanske poezije (i sam je pisao pjesme na talijanskom jeziku). Ovdje predstavljene četiri prevedene pjesme otkrivaju u kojoj je mjeri Vida živio i u dosluhu s vrhovima moderne europske poezije, čak i onda kada ga je nesretna emigrantska kob bacila do daleke Argentine, gdje se uvjeren u egzistencijalnu bezizglednost ubio u dobi od četrdeset i sedam godina 25. rujna 1960.
Branimir Donat
