U Kotoru, u Galeriji solidarnosti, održan omaž velikom hrvatskom kiparu Andriji Krstuloviću
VELIČINA UKLESANA U VJEČNOST
„Kad jednom istupi pred javnost čitavim svojim djelom, bit će to otkriće ne samo za našu malu sredinu, nego i za svijet. Hoće li se to igda dogoditi, ne znam. Svoju umjetnost je doista namijenio čovjeku, ali izgleda da se taj čovjek još nije rodio ili se barem još nije pojavio“. ( Andro Vid Mihičić, pjesnik)
Priredio: Tripo Schubert
U želji da se otrgne od zaborava jedan velikan hrvatskog kiparstva, koji je svojim djelima zadužio, pored Hrvatske i Crnu Goru, Hrvatsko građansko društvo Crne Gore, Matica crnogorska- ogranak Kotor i Hrvatska matica iseljenika- ogranak Split, organizirali su dana 30. listopada u Kotoru, u Galeriji solidarnosti, Omaž Andriji Krstuloviću.
Omažu je prisustvovala kiparova kći Tihomila Krstulović Becker koja je pričala o njemu kao o ocu i čovjeku i čega se sve sjeća iz vremena klesanja Njegoša.
Branka Bezić Filipović je napravila biografsko-dokumentarni film o kiparu koji je te večeri premjerno prikazan. Ona je zajedno sa Tihomilom pokrenula inicijativu da se u Splitu Krstuloviću otvori galerija. Ovu inicijativu će podržati i HGD CG i Matica crnogorska.
Vesna Vičević je govorila o povijesti Njegoševog mauzoleja, o Meštroviću, autoru mauzoleja i o Krstuloviću realizatoru biste Njegoša i Karijatida.
„Kipar Andrija Krstulović jedan je među najznačajnijim Hrvatima koji su dali ogroman doprinos cjelokupnom crnogorskom kulturno-društvenom miljeu XIX i XX stoljeća. Dakle, po mom mišljenju, on ravnopravno stoji u društvu pjesnika Ivana Mažuranića, kojemu je nedavno postavljena bista ispred Centralne biblioteke „Đurađ Crnojević“ na Cetinju,u društvu pravnika Baltazara Bogišića, čija statua je ispred Pravnog fakulteta u Podgorici, u društvu kipara Ivana Meštrovića, u društvu inženjera Josipa Šilovića Slade. Djela svih njih opšte su poznata, priznata i visoko valorizirana u Crnoj Gori, o čemu svjedoče brojne historiografske jedinice, postavljena bista i statua, naziv ulice, naučni skupovi ,obilježavanje njihovih značajnih godišnjica, i dr“, kazala je Vičević .
Vičević je kronološki prikazala i kako je došlo do izgradnje Mauzoleja.
U svom ateljeu u Splitu, kojeg je dobio na doživotno korištenje od Meštrovića, Krstulović sa svojim saradnicima za četiri godine, od 1954. do 1958. isklesao je u jablaničkom granitu figuru Njegoša i karijatide”, kazala je Vičević
Svoje izlaganja Vičević je zaključila konstatacijom i preporukom: “Vrsni hrvatski istoričari umjetnosti visoko su vrednovali kiparsku veličinu Krstulovića, naglašavajući uz to ipak, da njegov ukupni opus nije dovoljno prezentiran ni prisutan u umjetničkom miljeu Hrvatske. Pridružujući se tom stavu i za našu sredinu, upravo ovim Omažom umjetniku, željelo se podsjetiti kotorsku i crnogorsku kulturnu javnost na velikog umjetnika koji je obogatio svojim radom i naš umjetnički milje, smatrajući da je ovo samo prvi, neophodni korak u izražavanju poštovanja velikom umjetniku u našoj sredini.
Slijedeći korak, koji zaslužuje i umjetnik i umjetnička javnost Crne Gore, bila bi jedna reprezentativna izložba cjelokupnog njegovog opusa koju će organizatori ovog omaža pokrenuti kao inicijativu”.
ANDRIJA KRSTULOVIC (1912-1997)
Rođen je 1912. godine u Splitu. Od 1948. godine do 1954. godine predaje na Umjetničkoj akademiji u Zagrebu, a od 1959. do 1983. na Višoj pedagoškoj školi u Splitu. Od 1970. godine posvetio se skulpturama malog formata u terakoti.
Još kao srednjoškolac upoznao je Ivana Meštrovica, koji ga je nakon završetka studija, kao rektor Akademije, odabrao za specijalizaciju. Krstulović je klesao neke od Meštrovićevih najpoznatijih monumentalnih skulptura: karijatide na Beogradskoj Avali, Njegoša i karijatide na Lovćenu. Krstuloviceva „Djevojka s jaretom“ iz 1963. godine u vlasništvu je britanske kraljice Elizabete II; skulpture, „Majka i dijete“, reljef Krista(skulpture za crkvu sv. Marka).., trajno su obogatile grad Split, koji mu je 1982. dodijelio nagradu za životno djelo. Pravi spektakl u Splitu bio je 1954. godine kad su iz jablaničkog kamenoloma stigli golemi granitni monoliti iz kojih je Krstulović pune četiri godine klesao lik Petra Petrovića Njegoša, težak 28 tona i dvije karijatide visoke preko četiri metra, prema zamisli Ivana Meštrovica za mauzolej na Lovčenu.
Andro Vid Mihičić, povjesničar umjetnosti i pjesnik, o Andriji Krstulovicu je zapisao: „Kad jednom istupi pred javnost čitavim svojim djelom, bit će to otkriće ne samo za našu malu sredinu, nego i za svijet“.
Tihomira, kćer Andrije Krstulovića, između ostalog je izpričala:
„Još mi je pred očima slika, kada su ručnom pilom za kamen dvoje meštara- klesara uklanjali veliku granitnu ploču s monolita, kako to ne bi trebali dlijetima raditi. Dok su pilali, treći je klesar odozgor lijevao vodu u procijep, kako se čelična pila ne bi pregrijala.
Sjećam se i kovačije i kovača Rađana. Posebno me fasciniralo, kako je nogom pokretao mijeh da raspali vatru. U užarenom koksu vidim zabijene špice, kako su meštri nazivali dlijeta, koja su se tako brzo tupila, da je Radan stalno morao kovati. Tata mi je kazao da su s tim dlijetima, za prvu grubu obradu granita, mogli raditi ne dulje od 3 minute. Tatu sam pitala i on mi je točno objasnio, kako se obrađuje granit. Pokušat ću vam to sada, po sjećanju, ispričati:
Nakon što su otpilili dva velika komada s granitnog monolita, prvo već spomenutu veliku granitnu ploču i još jedan veliki blok, uslijedila je prva, gruba obrada dlijetima-špicama, koje je Radan neprekidno kovao i šiljio; bilo je 7 vrsta dlijeta, neka tanja i špicasta i nekoliko vrsta „gradina”, t.j. zubastih dlijeta; zatim nekoliko vrsta zubača, ili, kako su ih tata i meštri nazivali, „sikirica”, grubljih i finijih; zubača izgleda kao zubasti čekič, donijela sam nekoliko primjeraka. Nakon obrade dlijetima i sikiricama, uslijedilo je brušenje kamena, brusevima različite finoće i na kraju poliranje.
Postojala su i dva dlijeta izrađena od specijalnog, tzv. Wiediastahl čelika, s kojima je radio samo moj otac. To dlijeto izgleda kao debela čelična olovka puntarica. Ima umetak iz Wiediastahl čelika, a ostali dio je obični čelik. To se dlijeto ne može kovati, već samo brusiti i služilo je za izvlačenje finih crta lica, ruku i drugih finih detalja.
U atelieru je bilo mnoštvo punktir-mašina za prenošenje točaka s gipsanog modela na granitni kip. Prema tim točkama meštri su znali koliko kamena trebaju otklesati s granita. Ni do dana današnjeg, iako mi je to tata pokušao objasniti, ne razumijem, kako su to meštri-klesari znali, baš koliko kamena moraju skinuti s kipa. To je, vjerojatno, tajna zanata. Sve u svemu, otklesali su oko 15 tona „škaje” s monolita“.
[youtube https://www.youtube.com/watch?v=clx_z7hdSAM?rel=0&w=420&h=315]
